Urari žive za to da bi ženski i muški satovi bili ispravni

Muški satovi, , ,

Moj radni vijek kao urara nešto je što nikada ne bih mijenjao u svom životu jer su mi muški satovi strast cijelog života, još od kad sam bio malo dijete. Vjerujem da mi se ta ljubav usadila u krv još od mog djeda koji je jako volio satove, mada se nikada nije time bavio.

U doba kada sam ja aktivno radio u Beogradu je u to vrijeme bilo oko 100 urara jer su se muški satovi redovno popravljali i oni su stalno razmjenjivali dijelove, uvijek je postojala međusobna suradnja. Tad su i neki piloti donosili dijelove iz inozemstva jer su se muški satovi u velikom broju nosili na popravke.

Krajem 90-tih godina je bilo moguće da prodajete satove kao urarska radnja i da uvozite satove. Pravna sfera ovog zanata je bila neuređena u ovom periodu. Nismo znali da li je remen rezervni dio ili nije. Inspekcija je mogla da nas kazni u svako doba. Tad su urari svakako nabavljali dijelove. 

U Trstu je bilo nekoliko prodavaonica gdje ste mogli kupiti dijelove, i odatle su ljudi donosili Darwile, ali je to sve bila švercana roba od strane raznih mešetara. Zvanično kod nas se nikad nisu prodavali Darwil muški satovi, ali  smo imali servis Darwil satova. 

Ja sam sa ocem bio bar jedno 20 puta u Trstu i u Darwilu 5-6 puta. U Darwil-u se u jednom dijelu radnje prodavalo zlato. A imali su i kutijice na kojima je zlatnim tiskom pisalo Darwil. Bilo je tad ljudi koji su donosili Darwile, ali je to sve bila švercana roba od strane raznih mešetara koji su se snalazili po trgovinama.

Ranije 70-tih, 80-tih, 90-tih, sve ste mogli da dobijete, a sad su menadžeri smislili da se svi ženski i muški satovi opet vraća kod njih, a popravak košta oko 500-600 eur, pa naviše, za Tag Heuer-e i druge bolje satove. Oni su napravili satove koji više nisu narodna stvar. 

…

Nekada su satovi bili posao samo za urara

Satovi, , ,

Ja sam stara garda urara, ovim se poslom bavim još od doba Jugoslavije i sjećam se svakakvih faza kroz koje smo mi urari prolazili i kako su se satovi prodavali i servisirali nekada i sada.

Sjećam se da je u Jugoslaviji bio zabranjen uvoz i onda se satovi nisu smjeli prodavati kod urara, mi smo ih samo servisirali. 

Tek kasnije smo dobili dozvolu za prodaju. Vi ste trebali posebnu dozvolu ako biste željeli uvesti Rolex ili Schafhausen zbog poreza na luksuz. Bilo je i dosta ruskih satova, bila je nekakva firma iz Sarajeva, oni su uvozili neku Nivadu. Od ruskih su se prodavali satovi Raketu, Woodstock. Danas je sat vrijednost i statusni simbol. I ranije su to ljudi voljeli, ovi drugi su to kupovali jer je to bila upotrebna vrijednost. Ljudi su i ranije bili spremni dati velike novce za sat, dali bi svoju šestomjesečnu plaću.

Nekada se za krizme poklanjao sat. Čak sam i ja svoj prvi sat dobio kad su mi tata i mama poklonili za krizmu, tada sam imao 12-14 godina. To je bila neka 1974-1975. godina. Dobio sam Darwil u kromu, na klasično navijanje, klasična narukvica. Tata je bio šef računovodstva u firmi i preko nje mi ga je kupio. Kasnije kada sam se počeo baviti tim poslom, u našu radionicu su satovi Darwil često stizali na servis i popravak, znao sam dnevno popravljati 4-5 Darwila.

Danas imam nekoliko dobrih satova, najčešće nosim sat Corum od nekih 4-5 tisuća Eura. Imam doma Baume&Mercier. Nisam kolekcionar u smislu da ću redati satove, mora mi se nešto svidjeti. Imam i Zenit i Omegu. Imao sam donedavno Rolex koji sam prodao radi nekih investicija u kući. Imam Federique Constant, supruga također. Kćerki sam kupio Cartier. Osobno su mi interesantni satovi više klase, ali nisam kolekcionar. Mora mi se svidjeti. Ja ga moram staviti na ruku i da mi paše po veličini. Što se tiče cijene, mislim da je ovaj Corum najskuplji. Kćerkin Cartier je tu negdje sa cijenom.…